Počelo je nazivanjem jedne žene kučkom u javnoj objavi na društvenom mediju. Zatim je nastavljeno fiktivnim pričicama u kojima neko razmišlja o ubadanju drugog čovjeka nožem ili sanja kako nekoga udara sjekirom – na istom mjestašcetu u javnom prostoru.
Postepeno, svi neistomišljenici su počeli javno da dobijaju oznaku psa. Ljudi su javno izvrgavani ruglu, nazivani najgorim imenima, razbucavani “argumentima”. Red populističkih pričica, red političke ambicije, red podilaženja gladnoj, izbezumljenoj masi. Red upotrebe vjere na manipulativan nevjernički način. Targetiranje ljudi. Targetiranje ljudi. Targetiranje ljudi. Od strane “najboljih medijskih djelatnika” našeg grada.
Malo ko je reagovao. Treba biti lud pa sebe javno izložiti. Jer oni su pokazali da ne prezaju ni od čega. Oni će udariti, nazvati vas psom, razjapljenim ustima sa koje curi slina, vaš govor će nazivati lavežom.
Živimo u gradu u kojem niko ne ustaje da vas zaštiti dok u priči isukuju nož na vas.
Pošto nije kažnjivo, širi se krug onih koji će vas prozvati. Bez ikakve odgovornosti. Zato što se ne bavite njima. Kad oni hoće. Kako i koliko hoće. Za šta god hoće.
I tako. Naša djeca odrastaju. Na društvenim mrežama. I sa noževima u džepovima.
U noći, 23.06., napadnut je na ulici jedan mlad čovjek. Napala su ga tri mlada čovjeka. Izbili mu zub. Uboli u ruku. Oborili na zemlju.
Sva četvorica su žrtve svih nas koji smo pustili da rastu na verbalnom nasilju, uvredama u javnom prostoru, diskreditacijama ljudi, mržnji.
Mislite o tome kad izađete na ulicu. Nadajte se da oni koji prolaze pored vas nisu prijemčivi na pozive na linč na sve ono što im se ne sviđa. Molite se da vas neće napasti zato što ste druge nacionalnosti, boje očiju, seksualnog opredjeljenja, neodgovarajuće veličine stražnjice, pola.
I čitajte, smijte se, sve dok je neko drugi meta.
Sreća je bila na strani napadnutog momka.
Neko sljedeći možda neće biti te sreće.
D.J.
